jednostavan život za komplicirane

hm...

Nemam pojma što pisati i zašto uopće pišem. Valjda sam se umorila od pisanja kad su svi drugi počeli čitati o nama. Mislim na poznate. Pa mi je mužić "zabranio" da pišem intimne stvari. A meni tako treba ventil, tako mi treba da pišem, da mi misli dobiju formu... Pa, ok, možda to i ne mora biti javno, ali hej, ovaj moj blog ionako više nitko ne čita.
Evo me tu, sada imam tri dečka, od toga ovaj moj najstariji naveliko hrče. Ne znam s čime i kako da ga nagovorim na malo interakcije. Možda ipak nije dobra ideja da pišem sada, umorna od cijelog dana, ali, eto, ja ne radim, samo čuvam dvoje male djece i sve što ide uz to, nije ni čudno da sad imam vremena za filozofiju. Oni koji za stvarno rade, oni su umorni. Ma bull shit. I wish I was simple as men are.

Helooo svima!

Kao da sam jučer zadnji put pisala. Dogodilo se to da sam ja forumu superbaby pronašla svoj drugi dom, i jednostavno nisam stigla biti još i u ovom virtualnom svijetu.
Ukratko...
Niko je super, uživamo u njemu i u zajedničkom životu svakim danom sve više...
Ja radim na super lošem mjestu (novom). Gdje ih samo nalazim? Haha.
Mužić super, napreduje na poslu.
Živi, zdravi, veseli. Imam ništa vremena dok dečki spavaju, pa idem štogod napraviti. I dalje kuham, perem, čistim, družim se s frendicama... Ali manje se stignem posvetiti npr, odnosima s roditeljima ili čitati novine. Televiziju uopće ne sitžem gledati. Čak sam stizala i na aerobik, ali sam odustala. Prelagano mi je bilo, haha.
Evo, škicala sam stalno neke od vas, puno vas nema i žao mi je.
Penelope, evo ti jedan pa-pa.
Kikamika, stara moja, ka de si?
Angie, dobro da si tu, i žao mi je, draga...
Leni, NEMAM tvoj broj!!!!! Već bi ti se stoput javila inače!
Ostali koji ste na mom popisu i u mislima, nadam se da ću vam se javiti uskoro. U meni se pojavila želja za pisanjem, pa evo me...
Velika pusa, vidimo se uskoro s novostima i nadam se puno mog pametovanja. Odlučila sam biti oštrija nego prije, hehe...
I još jednom, tko god mi je pisao na mail, ništa nisam primila jer već godinu dana ne mogu otvoriti mail. Nešto sam sprčkala.

Dragi moji blog prijatelji!
Eto nas žive i zdrave, uživamo previše da bi stigli sudjelovati u virtualnom blog svijetu. Kako stvari stoje, imat ću i manje vremena za pisanje, jer planiram početi učiti i raditi opet na sebi, naravno broj jedan će i dalje biti naš preslatki sin.
Što reći? Nisam mogla zamisliti da je ovako lijepo biti mama. Odrasla sam kao najstarije dijete, okružena brojnim rođacima. I uvijek sam osjećala želju da imam svoju bebu, da budem majka. Bog nam je poklonio našeg Niku. A da ga upoznate znali bi da pišem istinu. Jer on je stvarno predobar. Znam, znam, ima se vremena pokvariti, ali ta njegova slatka mala narav se ne može sakriti. Ima zelene oke, onako maslinaste, to mi je totalno iznenađenje. A likom je i na mene i na tatu. Onaj slađi dio je na mene. Haha.
Niko ima oko 9 kila i preko 70 cm, obožava papati svoju cicu a mama mu nikad ne uskraćuje topli obrok. Spava cijelu noć i budan je cijeli dan. Odnedavno smo počeli papati rižu, mrkvu, i polako uvodimo nove okuse. A Niko vam je veliki putnik. Radi tatinog novog posla bili smo dva mjeseca u Zagrebu. Bili smo već par puta u Dalmaciji, evo prošli tjedan smo bili u Brelima. A zajednički godišnji odmor smo proveli u Komiži na Visu, i zaista je to bio najljepši odmor dosad. Da vam ilustriram koliko je dobro naše dijete, iako se cijelo vrijeme nismo odvajali (osim mog kratkog izleta u Modru spilju), mužić i ja smo uspjeli proći skoro sve zadane restorane, plaže, probati jastoga i komišku pogaču, voziti se po otoku, kupati se svaki dan, šetati svaku večer. Niko je i na Komiži, kao i svuda, imao svoj red, papanje, spavanje. I ništa na svijetu nije ljepše nego vidjeti zadovoljno dijete kako se glasno smije i izražava svoje zadovoljstvo. Uglavnom, dobro funkcioniramo i jako smo sretni svi troje.
I da vas preduhitrim s pitanjem kad će drugo? Brzo. :-)
Što ne znači da sam s majčinstvom izgubila želju za napretkom na poslu, druženjem ili kupovinom cipela. Ali nekako imam osjećaj da ću sve stići, a da je sad trenutak da se posvetim onom najvažnijem-svojoj obitelji. Koja će nadam se biti velika, a skupa s brojem neka raste i naša sreća.
I da znate, često vas se sjetim. Nažalost, na radi mi mail, odnosno ne mogu ga otvoriti, ali sve poruke ću pročitati ovdje, kad stignu. Da ne nabrajam, vi znate koji ste, ali mislim na vas.

naša idila

Dragi moji!
Eto, inspirirana sretnim vijestima kod drage Leni, i ja se odvažih napisati novi post. Jest da kod mene i nije pitanje inspiracije (nisam je u životu imala više), nego vremena koje mi ista inspiracija dozvoli uzeti za sebe. Sinko je pored mene, guguće. Toliko je fasciniran vlastitim slatkim glasom i kako mu dobro ide "pričanje" da se sav namršti kad se ja ubacim sa svojim kreveljenjem, pogleda me onako, gledaj svoja posla, stara. Srce slatko, kao da je znao što pišem, rasplakao se i sav privio uz mene. Tako da sad pišem jednom rukom i pjevam nevjerojatno stupidnu pjesmicu "Ja sam malo pile" (otom potom), koja uvijek pali. Usput cucla slatku ručicu.
Sinko upravo spava na meni. Ja sam naslonjena na jastuk, a on se razvalio preko mog trbuha i prsa i hrče (doslovno). Usput je malo bljucnuo jer se po običaju prežderao, i sad se to kiselo mlijeko zaljepilo između mene i njega i čuje se. He-he, ljupko, zar ne? Mužić kaže da mu je sinko najslađi kad spava. Inače imamo rang listu-5 najslađih faca.
Meni je
1. kad drži glavu uspravno kad ga se drži ili kad leži na trbuhu.
2. kad papa sisu, pa se najede i onda se blaženo smije, to je nešto posebno
3. kad guguće i krevelji se na svoj glasić slatki
4. kad tone u san, pa se smije, mršti i radi facice
5. kad spava dubokim snom

Kakav mi je život sad? Nikad nisam bila sretnija, naravno. Mužić isto tako. Jedino postoji opasnost da totalno razmazimo ovo dijete. Naš slatki debeli šef. Svuda idemo skupa, na ručkove kod naših, u Opatiju, šetamo satima, idemo u goste. Šef voli društvo i glasove. Nije osjetljiv, i većinom je dobre volje. Puno papa, a ne voli baš spavati. Naravno, nekad luđački plače i nervozan je cijeli dan, ali sve mu oprostim jer je presladak. Svi koji nam dođu u posjet se zaljube u njega.
Evo, šef se budi...
Slike idu nekom drugom prilikom, recite mi što vas zanima, pa ću o tome pisati. Jer meni je sve u vezi njega prezanimljivo, a onda sam sklona pretjerivanju.
Pusa od nas debelih.

Bravo, Leni!!!

Od srca čestitam dragoj Leni na trudnoći!
Podijelite s njom radost na Lenica.

Mi smo super, uskoro ću se javiti.

Moj najljepši post

Na ovoj slici sam star tri dana i slatko spavkim u bolničkom krevetcu!!!



Čim sam došao u svoj topli dom, slatko sam zaspao.



Danas sam već sam veliki i smijem se!

Eto, dragi moji! Neka vam ove slikice uljepšaju dan kao što meni moj sinko uljepšava svaki dan i svaku minutu mog vremena. Jako je simpatičan, sve se bolje slažemo. Sve ide savršeno i mama se nada da će tako i nastaviti. Slatki sin je jako zahtjevan, najviše voli biti u društvu, nositi se, gedati svijet oko sebe. Danas smo se vagali i imamo 4450 kg, što znači da smo otkako smo došli doma dobili skoro 800 gr. Živjele mamine moćne cike i slatki sin koji ih tako puno voli papati!
Slatkonja sad spava, ja čekam mužića pa ćemo ručati (još ne kuham, imam pomoć sa svih strana). Super se osjećam, ali moj zahtjevni slatki miš mi oduzima svo vrijeme, i neka ga. Sutra ga idemo prijaviti u matični ured. Nek i on bude služben!

Javim vam se još kad stignem, ipak se mi još uhodavamo. Ali jako smo sretni, uživamo u rutini smijeha, plača, nespavanja, papanja. I čekamo sunce da počnemo šetati.
Voli vas candy-presretna mama.

Dobrodošao, naš sine!

Otvaram našem sinu ovaj post za čestitanje!

Mali veliki Niko rodio se 02.02. težak 4040 g i dugačak 53 cm. Mama i beba su dobro, i tata je sudjelovao u porodu i prerezao pupčanu vrpcu. O detaljima s poroda ćemo kasnije, sad se još uhodavamo. Zasad je sve super, dijete je savršeno, ima ogroman apetit pa sam u neprekidnoj produkciji mlijeka. Uživamo. Ima tu i plača i radosti, ali tako to i treba biti.
Pozdravljam vas sve, hvala onima koji su mi već čestitali.
Voli vas candy-proud mom.

Još jedan trudnički post

Čini mi se da je počelo...
bole me leđa, nije strašno, i nadam se da će se pojačati da krene porod i da bebo bude u našem zagrljaju što prije. Velika mi je želja imati prirodan porod na stolčiću, i nadam se da će tako i biti.
Lakše mi je kad nešto radim, glupo mi je samo sjediti i razmišljati o tome kako bole kontrakcije, jesu li to trudovi, i tako dalje. Tako da se već dva dana lagano pripremam, perem sve što još moram i slažem zadnje sitnice da je sve spremno za našeg malog slatkiša.

Neke stvari u vezi trudnoće će mi faliti, a neke ću drage volje zaboraviti.

Ono što će mi nedostajati je:
-osjećaj micanja bebe u trbuhu
-nježni pogledi prolaznika kada vide trudnicu
-to što me mužić zvao u množini: Kako su moje bebe?
-to što sam imala disciplinu zdravo se hraniti
-maštanja o bebi u trbuhu, kako izgleda, šta radi
-maženje trbuha
-pažnja koja je sva bila usmjerena na mene/nas
-to što mi je stalno vruće, a prije sam bila vječno zimogrozna
-to što sad imam opravdanje za trbuh i uvijek ga mogu opustiti/nema lažnog uvlačenja i prikrivanja

Ono što jedva čekam da prođe, a vezano je za trudnoću je:
-mučnine i povraćanja, koja hvala Bogu nisam imala cijelo vrijeme kao na primjer moja jadna mama sa mnom
-natečene i bolne noge, fali mi obući šminkerske cipele na petu
-osjećaj nepokretnosti, nemogućnost saginjanja, teškoće u kretanju
-nesanica
-višesatna čekanja na red kod ginekologa
-neprestani osjećaj da imam PMS/osjećaj bespomoćnosti
-nemogućnost/nezainteresiranost za sex
-trudnička garderoba (fuj)

Sigurno sam još hrpu meni bitnih stvari zaboravila, ali ne radi mi mozak baš najbolje...
Idem se opuštati, ako stanje ostane ovakvo još sat-dva pokušat ću zaspati, a sutra je novi dan...
Ljudi, drž'te fige. Ne bojim se, uzbuđena sam zbog svega što je pred nama, nadam se samo da ću znati prepoznati sve znakove na vrijeme, da će sve na kraju proći dobro i da vam se sljedeći put javljam sa pričom s poroda.

Pusa svima, uživajte čim više možete...

Malo o meni

Dragi moji!
Danas je dan kad bi bebo trebao doći na svijet. I to maleni vodenjak, neće biti jarac kao mama. Mužić je sav sretan, jer kaže da je i jedan jarac u kući dovoljan, a kamoli dva. I ja bih isto rekla za lavove, tako da...
Uglavnom, ja sam doma, sjedim, osluškujem svoje bolove od kojih još nema neke koristi, i čekam da krene moj zamišljeni prirodni porod. Doktorica mi je čestitala što sam došla do kraja, još je jednom prokomentirala kako mi je trudnoća bila teška, i da je super što sam izdržala do kraja. Ali kad se tako puno paziš kao što sam se ja, to utječe na i na činjenicu da se trudnoća može prebaciti.
Ionako će biti kako mora biti, Bog ima plan za mene, a slatki bebo svoj karakter koji nam odlučuje pokazati i prije rođenja. Jedva ga čekamo.
A, vi, ljudi moji, ne možete zamisliti koje smo mi radove imali po kući. U razini onih kad prvi put useljavate u stan. Htjela sam da sve bude savršeno za budućeg ljubimca cijele obitelji. Božo je već mjesecima svaki slobodni dan bio sa mnom, nešto radio. A mužić, taj intelektualac, čak sam i njega uspjela natjerati da zasuče rukave i primi se šljakerskog posla. Sve zavjese su postavljenje, utičnice promijenjenje, regulatori topline na pločama za grijanje novi, nova izolacija, pofarbano, novi namještaj (Božo sam radio), plafonijere postavljene, krevetić i prematalica na mjestu, svi kutovi za bebu spremni, ma vojsku sam napravila od svih nas. Potrošili smo i novaca i vremena, ali bebo ima uvjete kao za slikovnicu. A najvažnije od svega, ljubav koja ga čeka je neizmjerna. Jedva ga čekamo. Ali jedva. Ne spavam po noći, buljim u taj prekrasni krevetić i zamišljam kako će bebo biti u njemu i slušati ću ga kako diše. Onda će on plakati, ja ću ga uzeti k sebi pa će cikiti i biti sretan. A ja tek... A onda me ulovi period razmišljanja o klistiru, epiziotomiji, hoće li porod ili bebo biti pretežak, hoću li se uspjeti otvoriti, i ostali strahovi i sumnje. I tako prođe noć u razmišljanju. Bauljam po kući, slabo spavam, po danu sam tankih živaca zbog toga, i tako.
Moram pohvaliti mužića, ima strpljenja za mene kao nikad prije. Ja sam stvarno nemoguća, ponašam se kao curica koja ne može 5 minuta biti sama, a on se ponaša kao neki dobri tata koji me pomazi, utješi, zaštiti... I ne znam kako bih drugačije... Ipak treba hrabrosti za ono što nas čeka. Definitivno najvažniji dan u mom životu je preda mnom, vrlo blizu, danas, sutra, ovaj tjedan, vidjet ćemo!

Eto, nije me dugo bilo, a čak i kad imam komp, bilo je previše radova da bih mogla satima sjediti i pisati i čitati blog. Svima vam hvala na lijepim željama, žao mi je da vam nisam bila u mogućnosti čestitati Božić i Novu godinu na vrijeme, ali dobre želje ionako idu iz srca, čak i kad ostanu neizgovorene.

A sad slijedi mojih 5 otkrića:
1. Ljubila sam se sa ženom (i nije bilo loše).
2. Imam smeđi pojas u karateu (tu se i sama začudim).
3. Skoro dvije godine bila sam vegetarijanka (i vjerujem da ću nekad opet biti).
4. Uvjerena sam da imam neko šesto čulo pomoću kojeg mogu osjetiti neke stvari unaprijed. I redovno sa tim svojim "darom" nasmijavam mužića koji u to vjeruje kao ja otprilike u to da on ne gleda pornografiju.
5. Od svih ljudi na svijetu potpunu ljubav bez granica uvijek će imati moja sestra.

I za kraj, kako vidim da je ovaj lanac već uzeo maha, a ja zaista ne znam kome ga poslati, napravit ću ovako. Zamolit ću vas, dragi moji, koji me čitate, a koji niste objavili svojih 5 istina, da se osjetite pozvanima i napravite to. Umjesto prozivanja, ja molim sljedećih 5 čitatelja koji nisu napravili svoje "otkriće" da isto učine.
Toliko od mene. Kako bi Rode rekle, vibrajte za lagan porod, javim se još dok stignem.
Voli vas candy, mom to be.

Evo me žive, zdrave i u komadu

Došao laptop s popravka, zato sam bila odsječena od svijeta. A sad je red na mužića, falile su mu dionice.

Kako ste? Ja dobro, još sam trudna!!!!!!!

Nisam stigla nikoga čitati, ni komentare, sutra ću sve nadoknaditi, mužić radi i net je opet samo moj.
Jesam vam falila, a?
Nisam htjela da paničarite, ali bez veze si stvarno bez veze. Doslovno.
Mužić oće net, moram mu dati (bar nešto da dobije od mene).

Do sutra svima pusa...