Uporna povratnica

Prije malo više od godine dana nabasala sam na tekstove Ingrid Divković. Jedna od njenih krilatica je "Koga čekaš da se desiš sebi?" Iako mi s obzirom da nije jezični ispravna, (desiti vs dogoditi), nije posve sjela, ipak me navela na razmišljanje i u meni je izazvala reakciju. Pogotovo zadnjih dana često mi upravo ta rečenica prođe mislima. Zašto? Zato, hahaha. Odličan odgovor. Jedan od onih koji dajem djeci kad sam jako, jako, jako, jako umorna. Sva sreća i onda se trudim kontrolirati, jer sam svjesna da odgajam male ljude.
Maknuvši obrambeni štit koji stvaram humorom na stranu, odgovor je - zato jer osjećam da su hobiji koji su želje moje duše počeli prejako šaptati jer žele više vremena i prostora za sebe.
Ali koga čekam? Što? Čiju dozvolu? Jel se vama to događa? Da vas po noći bude ideje, ciljevi za koje znate da su vaši da ih ostvarite i vi to kristalno jasno znate, ali nakon toga samo zaspete jer.
Jer vam je on rekao da to nije primjereno i da ne talasate. Jer ste ga pitali. Jer vam ona nije rekla ništa, ali vas je pogledala onim pogledom punim sažaljenja, zabrinutosti i arogancije. Jer imate uvjerenje da će se sve srušiti ako vi zastanete i pomislite na ostvarivanje svoje svrhe, a osim toga ciljevi i svrha moraju biti praktični, ugodni i od njih se trebaju moći platiti računi. Niste dovoljno mršavi, a on vam govori da je to važno. Nemate formalno obrazovanje i mislite da bez toga ne možete uspjeti. Prestari ste za nove početke. Premladi ste i nemate dovoljno iskustva. Previše vas je briga što će drugi reći, a istovremeno želite raditi posao u kojemu će jedino što će drugi reći biti mjerilo. Jer živite u premalom mjestu. Jer ne znate engleski. Jer živite s roditeljima. Jer vas muž vara. Jer uopće nemate muža. Jer bi bilo bolje da živite u Njemačkoj. Jer.
Jer postoji tisuću izmišljenih i zamišljenih razloga koje sami sebi dajemo. Jebena je ta podsvijest i trebamo je znati kontrolirati. I svi ti ljudi kojima dozvolimo da nas omalovažavaju! Tu su, oni nigdje ne idu i vi svaki dan radite ili živite s njima. Kako se maknuti? Jedino mislima izgleda. Osim podsvijesti i ljudi koji nas "spuštaju", zasigurno to rade i situacije koje si kroz takvo razmišljanje kreiramo i kroz koje još više potvrđujemo kako ustvari nema potrebe maknuti se od uhodanog. I ljudi i situacije pa i mi sami sebe uvjeravamo da treba biti praktičan i istina, prihvaćajući takvo uvjerenje "ne talasamo", ali ta udobnost, ili njen privid, imaju svoju cijenu, a ona je neostvarivanje (svih) svojih ciljeva.
I tada, sjedeći na rubu kreveta u četiri ujutro popričamo sami sa sobom racionalno. "Vidi koliko si već postigla! Pa toliko toga si već ostvarila. Što će ti sad to?", tješimo sami sebe nespremni na silinu ideje koja nas ne pušta. Ali ona čista ideja, koja ne dolazi iz nezadovoljstva nego iz duše, jasno progovara: "Još toliko toga imamo za postići, zajedno. Slijedi me."
I što ćemo napraviti s tim idejama koje nas redovno pozivaju i ne daju nam spavati? Slijediti ih ili ušutkati kao što su nas ušutkali ljudi i situacije koje smo u negiranju svoje svrhe kreirali?
I sjetim se Ingrid i njene - koga čekaš da se desiš sebi? Sebe čekam. A sa sobom moram biti nježna i strpljiva. Jer osim sebe hendlam još toliko puno toga. Da, ništa važnije od sebe same, ali biti velikodušan prema drugima nekad znači prihvatiti i da si ti na drugom mjestu. Dokad? Ne još dugo. Jer noćna buđenja su sve češća, čežnja za ostvarenjem cilja i svrhe više ne spava.
Jer je očito došlo vrijeme da se dogodim sama sebi. Duže sam već na tom putu, zahvalna na svim pobjedama koje sam već ostvarila, ali svjesna i spremna da je to tek dio priče koja nastaje. Pokušat ću biti hrabrija i makar mislima (jer to izgleda uvijek imam raspoloživo, jel' tako?) zamišljati situacije u kojima živim ispunjeno, ostvarajući svrhu svoje duše. To je i razlog zašto se uporno vraćam pisanju. :-)
A vi? Živite li svoje snove? Svijet je prepun ljudi koji se kunu da žive i znate što, ja im vjerujem! Ozbiljno. :-)
PS. It's so good to be back. Again and again. :-)

Oznake: planiranje budućnosti, hrabrost, rad na sebi

Urbi et orbi - moja kolumna

Dragi svi!
Prije svega da vas obavijestim da manje pišem na blogu iz razlog što mi se ostvarila jedna velika životna želja. Dobila sam svoj mali prostor za pisanje. Kolumna je mala, lokalna, ali zaista uživam u njoj. Postoji još ideja koje želim realizirati u budućnosti, ali s obzirom da su to još uvijek, kako sam napisala, ideje, koje se pomalo rađaju u mojoj glavi, pričekat ću još neko vrijeme da se ispeku.
S obzirom da uz kolumnu imam u glavi cijelu tu novu priču, nisam sigurna kako ću je moći spojiti s ovim blogom. Možda će biti nekih promjena. I nakon dugo vremena, opet pišem i knjigu. O, da. Ideja koja mi je došla je, po meni, jedinstvena. Imala sam doslovno "inspiring action". I koristim je.
Čudim se sama sebi da sve to stignem, a nikad u životu nisam više radila, ni na poslu, ni oko djece.

Ima li ovdje koga živog? ;-)
Grozna sam s tim svojim odlascima i dolascima na blog, znam. Ne obećajem da ću ubuduće biti bolja, haha.
Koga zanima kako mi je bilo proteklih par mjeseci? Jel netko primijetio da sam izbrisala onaj veliki i puno komentirani post o svojim razmišljanjima u problemu u braku? ;-) Razmišljanja stoje. Ali valjda sam nakon nekog vremena požalila jer sam intimu stavila do te mjere na uvid pučanstvu.
Ali šta ću se vama ispričavati. Svi smo mi ovdje lišeni osjećaja srama i ono privatno, intimno u nama nas upravo i goni da pišemo. A da nemamo tu žestinu u sebi, ne bismo ni bili ovdje. Bili bismo tamo gdje su i ostali, pred televizijom na kauču, haha.

Voljela bih vas malo čuti. Idem obići par meni dragi blogića. Skupljam kontakte svih vedrih, raspoloženih i pozitivnih ljudi, pa mi dajte i preporuke za takve blogove, jer nisam baš često ovdje.

Voli vas i dalje vrckava Candy. (Isti ovaj pozdrav, samo s pravim imenom, imam u svojoj kolumni). ;-)

Može li se svaka situacija gledati s dvije strane?

Neki dan bila sam sa starijim sinom u McDonaldsu. Zaslužio je nagradu i odabrao da ga počastim u (što bi moja sestra rekla) Mekdreku. Izbjegavam to, radi svih poznatih nam razloga, nezdravo, stvara loše navike, skupo... ali ne branim. U posebnim prigodama počastim djecu i junk foodom.
I nakon što se sinko najeo, otišli smo do zatvorenog tobogana, koji je zaista fora. Ima nekoliko katova po kojima se penješ, s preprekama, i na vrhu zabave u toj zatvorenoj kućici se nalazi tobogan kojim se spuštaš van. I dijete uživa, ja se na klupicama pored njega opuštam i razmišljam kako bih mogla popiti kavu i možda pročitati novine. U taj čas dolazi 20-ak djece dobi od 10-18 godina. Vjerojatno su svi iste dobi, ali ja to više ne mogu procijeniti. Očito je to školski izlet, ali brate dragi, neke cure su u štiklama, našminkane, s novijom tehnikom bojanja pramenova nego što je moj update Androida, a neke curice u trapericama i tenisicama, ali, da, valjda je to jedan razred? I sad... u kućici - toboganu su moj sin i još dva dečkića. I taj razred se približava toboganu i nekolicina najglasnijih se krene četveronoške uguravati u kućicu i uskoro kreću divljački pohodi na kućicu i tobogan. U prvih par minuta sjedim i mislim si, ma dosadit će im. A onda kako im igra postaje sve grublja, pada i pokoja pubertetska "spika", naguravanje i psovka, ustajem se i zaštitnički postavljam na izlaz iz tobogana čekajući sina da se spusti. Vidim da ima problema jer je jedan od dječaka koji je viši od mene (a ja sam 175 cm) zapeo u tobogan, pa ga ostali uz glasno smijanje guraju kako bi se uspio spustiti. I nakon što ga uspiju lansirati vani, spušta se i moje dijete. Čekam preplašenog dječarca, no umjesto da ga velika galama i naguravanje koju je grupa tinejdžera napravila preplaši, moje dijete je zabavljeno.
I u taj čas, i moj stav " šta ova velika djeca hoće ovdje/zašto ne čitaju pravila/gdje im je učiteljica da ih potjera odavde/pa šta ne vide da se ovdje igraju i mala djeca?" pada u vodu.
Umjesto hrpe pubertetlija koja plaše malu djecu, vidim djecu koja su na pragu odrastanja, ali još dovoljno neiskvarena pa ih zanima igra u kućici s toboganom. I ljubaznim glasom im govorim: "Lijepo je da se još igrate, samo pripazite malo jer ovdje ima i male djece." Smiju mi se i govore: "Može, može, ne brinite!" Jedna druga mama se dere na njih i prijeti im, na što joj odgovaraju prkosnim riječima, i umjesto petero djece koja su se igrala u kućici, još ih troje iz inata ulazi unutra. Natjerati nekoga na reakciju iz prkosa najlakši je posao. Ali natjerati sebe da vidiš i drugu stranu neke priče je druga stvar. I sviđa mi se to.
A ta druga strana je uvijek ona pozitivna. Pa kad se glasno pitaš, biram li pozitivno ili negativno, mislim da će malo tko od nas naglas reći: "Biram negativno!". No, teško je, jer čim šutimo, misli lutaju, i ako ih pustimo, bude tu i štošta negativnoga. Zato si recimo češće... da ćemo gledati dobru stranu života (i sad bi tu pasala melodija, always look on the bright side...), i da je važno osjećati se dobro. I prepoznati da je ponekad dijete samo željno daška dječje zabave, a nije huligan niti trouble maker.

Oznake: djeca

Filmska ljubav

Ili onaj osjećaj kad u seriji ili na filmu vidiš tako dobro opisanu romantičnu ljubavnu scenu da pomisliš: "Tako je i meni". "I ja to imam". I sretan si. Koliko mi se to puta dogodilo. Ta scena koju gledam. Znam to. To je to. Tako je i meni.

I ja imam takvu, filmsku ljubav. Taj trenutak opisuje i ovaj moj stvarni trenutak, i da sam ja u filmu, to bi bio sretan prizor.
Ja sam nasmijana, i to tako iskreno, toplo, mekano i otvoreno da naprosto sjajim. Kosa mi leprša na vjetru, pada mi preko očiju, mičem pramen po pramen s usana, mokrih od poljubaca. Pramenovi mi se lijepe na usne sjajne od poljubaca, i otklanjam ih automatski, svjesna toga da vjetar i dalje puše, ali i da moram osloboditi lice jer će uskoro uslijediti novi poljupci. Spremna sam. Njegove ruke su oko mog struka. Malo prenisko. Ne može odoljeti da mi jednom rukom čvrsto ne dodiruje stražnjicu. Kako mi se to sviđa. Kako je to ono što mi treba. I uživam u tome, u potpunosti, svakim atomom, svakom stanicom, ljubeći se, hihoćući se, privijajući se uz njega. Stojimo naslonjeni jedno na drugo i šutimo. Ne govorimo ništa. Tek se dodirujemo. Neprekidno, radosno, toplo i drhtavo. On mi rukom prolazi po rubovima ramena i cijele ruke. Ruku mi istražuje prst po prst. Svojim kažiprstom mi mazi dlan, škakljivo i nježno. Koliko je nježnosti, ljubavi i topline u tom pokretu. U tom sitnom kružnom pokretu koji nitko ne vidi. Jer u toj sceni samo nas dvoje znamo koliko nam pašu ti dodiri, koliko nam se kroz njih spajaju duše, kolika energija struji između nas i hrani nas. Dodiri su nam ljepljivi. Njegovo rame na koje sam naslonjena dok, držeći se za ruke, zajedno gledamo na rijeku, je za mene najsretnije mjesto. Lagano okreće glavu prema meni i ljubi me u čelo, toplim, dugim i zvučnim poljupcem. Pritom se smijulji. Tako je sretan jer sam njegova. Jer mu tako sretno držim glavu na ramenu. Čvršće mu stežem ruku. On do lica podiže obje naše ruke i ljubi mi nadlanicu. Njegova sam. I cijeli svijet je moj. I u tom trenu kad me okreće prema sebi i rukama mi obuhvaća cijelo lice, obrazi mi gore od osjećaja. Pogled mu postaje nemirniji, a oči zamućenije. Znam što misli. I moje oči se skupljaju, a otkucaji srca ubrzavaju. Vrti mi se u glavi od siline emocija. Sretna sam.

Tog popodneva dok sam raspremala stan i razmišljala (kao i svaka žena) o stotinu sitnih poslova koji me još čekaju, još sam osjećala njegov pogled na sebi. Utisnuo se u mene poput tihog žara koji mi neprekidno grije utrobu, ne dozvoljavajući mi da niti trenutka postanem nesvjesna te utješne topline i sjaja koji u sebi nosim. Tog njegovog obilježja koje mi u svakom trenutku svakog dana daje do znanja da je sve u redu. Jer sam takva kakva jesam njemu sve. Kao što je i on meni. I taj životni tempo koji nas "gazi" kao i sve ostale, kao da uspori u trenu kad nam se pogledi sretnu. I u tom trenu, iznad hrpe problema, obaveza, nesigurnosti, postoji samo snaga tog pogleda. Snažnog, gotovo fizički prisutnog pogleda, poput bisernih niti koje nam struje između očiju i neobjašnjivo preuzimaju sve ostale trenutke u taj jedan. U taj jedan trenutak gdje kroz pogled dijelimo tu veliku tajnu. Da smo oboje takvi kakvi jesmo savršeni. Da jedno za drugo imamo razumijevanja i topline. I da se volimo. I sve je jasno. Sve je vidljivo. Kao najljepša scena na filmu, ali koju živimo.


A postoje i drugačiji filmovi...

Kažu, kako želiš, tako će ti biti. E, pa onda ću napisati to što želim. Eto ga. Želim se osjećati voljenom. There you go.
Ono što želim nije nerealno. To nije romantični film. Romantična scena ovdje je samo za usporedbu, kako je kad si sretan svaka scena tvoja, svaka pjesma pjeva o tome... znate taj osjećaj? E, ja ga dugo nemam. Ali ne mogu, neću, ne smijem razmišljati o onome što nemam! Što mi fali... Jer to nema smisla. Kad je naglasak na onome što fali, to ne može biti dobro. Jer uvijek će nam "nešto" faliti. Ali isto tako uvijek i nešto imamo.
Stoga uživam u svemu što imam i zahvalna sam na toliko toga. I umjesto da "očajavam" prepuštam se razmišljanjima kako će nekako sve biti u redu. I kako sam i bit ću sretna. Kako sam vrijedna ljubavi. Kako će ograde koje sprečavaju primanje ljubavi pasti. Kako će sve maske pasti i pustiti nam ogoljena lica. Lica koja su svjesna sama sebe, i koja se povezuju u toj novoj priči. Priči sa sretnim krajem.
#nesramimseštosamstrastvena
#nesramimseželjetiljubav
#dobrevibracije
#ljubavuvijekpobjeđuje
#zakonprivlačnosti
#thinkpink

I moj komentar o "udarcu preko pelene" i diskriminiranju djece s ADHD-om i njihovih roditelja

Ne bih se nikako bavila ovom temom, da me nije totalno, (ali totalno) iziritirao članak blogerice Marije Galović, koja se isto želi pohvaliti kako je dala djetetu po guzi. I ne samo to, nego Marija kaže ovako:

" Francuska je već odavno odbacila famozni ADHD kao kliničku dijagnozu koja se liječi sedativima i pristupa problemu konstruktivnije: šalje problematičnu djecu zajedno s njihovim roditeljima na edukacije u kojima ih se podučava ono što oni sami očito ne znaju – kako djeci nedvosmisleno postaviti granice i učiti ih živjeti u realnosti, a ne ispod staklenog zvona."

Ne mogu vam opisati koliko sam zgrožena. Ne znam koje je struke gospođa Marija, i ne poznajem je. Ali poznajem djecu s ADHD-om. To nije posljedica labavog, lošeg ili permisivnog odgoja. I žalosno je da se tako misli. :-( Slažem se u dijelu da ADHD-u treba pristupiti ozbiljno, uključujući širu obitelj u liječenje, i da lijekovi koji se daju kao tretman imaju puno nuspojava, i rezultat su farmacijskih pritisaka da se svaki otklon od "normalnog" riješi lijekovima. ALI DJECA NEMAJU ADHD ZATO JER SU IM RODITELJI PREPOPUSTLJIVI I DRŽE IH ISPOD STAKLENOG ZVONA.

Strašno je koliko mi ljudi osuđujemo. Strašno je koliko imamo potrebu misliti da znamo sve, i reći to naglas (kao gore gđa Marija), a nećemo si priznati da možda i ne znamo baš sve i potruditi se naučiti nešto novo (pogotovo prije nego progovorimo, ili napišemo o tome). Ovakvo manipuliranje informacijama je zabrinjavajuće. Netko nešto napiše, mediji prenesu i odjednom totalna nebuloza dobiva na težini jer je, eto, objavljena na netu. Umanjujemo važnost pisanog traga. Umanjujemo važnost toga da svi zaslužujemo poštovanje, i počeli smo globalno natjecanje "tko je više u pravu".

I uopće neću pisati o tome kakav sam ja roditelj. Nisam savršen. Ali sam onaj koji se uvijek trudi, različitim odgojnim metodama postići nešto što se zove dobro odgojena djeca. A odgajam ih tako da budu dobri, sretni i da se znaju sami za sebe brinuti. I ne znam da li ću uspjeti, no razmišljam pozitivno. Ako mi se ikad i dogodilo da reagiram neprimjereno (a, je), to mi nije nešto što ću s ponosom istaknuti u blogu, nego ću se ispričati djetetu. Reći mu da sam pogriješila, i da mama isto nekad pogriješi. Ali da granice postoje. I da ću ih ja postavljati jer su neke stvari (poput odgoja!!) važne i moraju se poštovati zato jer mama hoće da jedan dan djeca odrastu tako da su dobra, sretna i da se znaju brinuti sama za sebe. Da bi to ostvarili, moraju znati razmišljati. Naučiti slušati "unutarnjeg sebe", onaj mali glasić koji će im UVIJEK reći što je ispravno, i koji je teško uvijek poslušati, ali treba pokušavati, truditi se, jer za svaki uspjeh vjerujem da će ih život nagraditi.
I da je gđa Marija slušala svoj "unutarnji glasić" možda nikad ne bi napisala da djecu koja imaju ADHD treba naučiti realnosti i postaviti im granice, a ne da žive ispod staklenog zvona.".
Prestrašno. :-(

Grižnja savjesti, i čemu to uopće?

Iako to nisam tako zamislila, izgleda da je ovo jedan filozofski post... :-)
Ok. Jasno mi je da sam odgajana po principu grižnje savjesti. Jer čak i najbolji roditelji na svijetu nas s nečim uspiju zaribati (tko je to rekao, hmmm?).
I dugo sam mislila da je princip grižnje savjesti nešto dobro. Bilo da je mi osjećamo, ili da u drugima izazivamo promjenu na taj način. I još uvijek se s time borim. Manjak samopouzdanja, vječno kritičko propitkivanje i crvić grižnje savjesti su negdje duboko u meni, i to je trajna borba (u kojoj ponekad, kad to želim, i pobjeđujem). I nekad se ulovim da i djecu hvatam u zamku grižnje savjesti. I tako je teško u tom trenu reći nešto drugačije... Da umjesto: "Jel bi htio da ti brat bude invalid ako mu slomiš kičmu!!??" iz usta izađe: "Ne želim da to radiš, a i ti želiš biti dobar brat, sjeti se toga". Ili nešto još poticajnije, što treba osigurati sigurnost i mir, a ne izazvati grižnju savjesti. Nije lako. :-)
I kad si na toj strani koja ZNA, lako je zaboraviti da se na drugoj strani nalazi osoba. Sa nekim svojim karakteristikama. I najlakše je u toj osobi pokušati izazvati grižnju savjesti da napravi pravu stvar. A teško je zadržati svoj put, slušati "unutarnjeg sebe" i raditi što ŽELIŠ radi sebe. S čime se apsolutno privlače te stvari koje želimo, ali i ljudi kakvi nam trebaju.
S grižnjom savjesti je često povezan i sindrom "žrtve", moraliziranja, patroniziranja, isključivosti, manjka samopouzdanja, negativnog razmišljanja. "Zar stvarno želite da mama sama svo suđe pospremi, pa jesam li ja to zaslužila nakon cijelog dana?". A može se reći npr.:"Dečki, ako mi pomognete spremiti suđe, imat ćemo više vremena za čitanje priče večeras!". Nekad se zateknem kao izvan svog tijela, gledam luđakinju ispod kako nešto brontula, nabija grižnju savjesti... i onda se potrudim mentalno je našamarati i vratiti se u (bolju) stvarnost.
I toliko je primjera gdje se javno nabija grižnja savjesti, i to je, kao ispravno. "Tko ne lajka, nema srca." Prvi put kad si to pročitao, bio si ganut. Drugi put posramljen. A treći i petstoti put iritiran, preskačeš možda i nešto što je dobro, ali ne želiš taj osjećaj grižnje savjesti. Očito se promjena (na bolje) mora dogoditi na drugi način, a ne koristeći grižnju savjesti. Jer samo promjena od koje se bolje osjećamo je prava. Ostalo je isforsirano, neiskreno, i dugoročno neodrživo.
Tek nedavno sam prvi put shvatila da našim društvom sve više upravljaju kolektivne i javne osude, i pokušaji da grižnjama savjesti napravimo promjenu u svijetu. Vozila sam po zapadnom Zametu i na cesti je stajao galeb. Usporila sam, ali sam očekivala da će se galeb pomaknuti kad se približim. Ali nije!! Komadao je ostatke hrane koji su se nalazili u nekoj vreći, i kao da me uopće nije primijetio da vozim prema njemu. Posve sam stala s autom, potrubila (!), i životinja kao da se tek tad trgnula i polagano odšetala (ne odletjela!) dalje. I u tom trenu sam pomislila: "Sva sreća da sam stala na vrijeme!". A druga misao mi je bila: "Pa trebali bi negdje napisati da se pazi da se smeće kupi s ceste, jer galebi reagiraju ovako i može ih se zgaziti". I shvatila sam. Iako bi obavijest o tome da galebi riskiraju vlastite živote (a vozači aute i vlastitu sigurnost), u slučajevima da su zabavljeni hranom na prometnicama, bila ispravna (!), ja tu vijest nisam zamišljala kao vijest - upozorenje (!), nego kao pokušaj da grižnjom savjesti izazovemo promjenu. Promjenu da pazimo na cesti kad vidimo galeba koji je zaokupljen hranom. Pazite na ježeve! Ne bacajte smeće! Sve dobre poruke! Ali način... kolektivna grižnja savjesti. Ok. Očito je to stupanj našeg društva. Vidimo da nešto treba promijeniti, ali još nismo razvili način kojim ćemo to ostvariti. Makar se neka pozitivna poruka prenosi.
(Ovo za galeba me samo potaklo na razmišljanje, ne ističem to kao posebno važnu poruku. :-) )
Tako to funkcionira u našem društvu. Čak i oni svijetli primjeri koji su na (nekom) pravom putu, umjesto edukativnih, životnih, poticajnih poruka koriste metode grižnje savjesti kod onih koje žele privući. Hajd recite Rodama da ne dojite. A pozitivne su, ne? Dobre poruke se moraju prenositi uporno i vlastitim primjerom, ali radosno i bez osuđivanja.
I nekako uviđam da postoji i srednji put. Između "grižnje savjesti" i "being a selfish asshole". To je put gdje činiš dobro, ali promjene koje doživljavaš (na bolje) nisu rezultat grižnje savjesti, srama... nego vlastite želje, potrebe da slijediš vlastiti put. I tada, i samo tada, i samo tako, možeš utjecati na druge. Nema kontrole. Ali utjecaja da! :-)

Izgleda da je ovo post o ženskim nogama?

Ok, i ja, kao i svatko normalan, volim pogledati sve te lijepe žene u ljetnim haljinama. Ma prekrasne su. Ima takvih lijepih žena da mi dođe da se busam u prsa kakve ljepotice žive u Lijepoj našoj. Ok, i ja sam na svoj način lijepa i privlačna. Ali ono, ima žena koje su među nama a Monica Bulucci su. I to Monica u dvadesetima.
Ali svako toliko mi se dogodi nešto što me zgrozi. Vidiš ta prekrasna bića, i onda spustiš pogled da se napaseš dizajnerskih sandala, a ono... dugi nokti. AAAAA. (Ovo ja vrištim). Još malo. AAAAAA. Zašto, o pobogu, zašto? Ne malo dugi nokti od lijenosti, nego uredno puštani nokti na nogama, malo savinuti od dužine, fanj prelaze dužinu prsta i slobodno se naginju prema naprijed. Prestrašno. Ne znam jel mi gora varijanta kad su crvene boje ili kad je puštana dužina naglašena frenchom?
Od svih nas istih, ali različitih, nadalje mi nije jasno zašto, o zašto postoje osobe koje misle da je ikad ok nositi ljetne čizme? Možeš ti reć da su to lagani materijali. Možeš ti reć da imaju rupice za prozračivanje. To su jebene čizme. Čizme (u kojima se noga znoji i vruće ti je). Ljetne čizme. A-ha. Drvena peć. Vrući led. Hau jes nou.
Neću pisati o čarapama na sandale, niti dlakavim nogama jer to svi očekujete... ali to je već prožvakana tema, haha.
Ono što mi dalje nije jasno je, zašto bi itko obuvao sandale toliko tijesne da se urezuju u kožu? Ja razumijem da ti nakon cjelodnevnog nošenja noge nateknu, i mogu ostati tragovi, ali nedavno sam na internetu vidjela slike (mršavih) nogu koje nakon nošenja gladijatorica izgledaju kao kulenje pred sušenje. Stisnuto, sputano. Prvoklasno meso u crijevu. Prestrašno! Jedna stvar koju sam naučila s godinama (istina, nedavno), je, ma koliko ti se sviđa, ako je cipela neudobna - ne kupuj je!
I za kraj... sasvim je u redu imati nenalakirane (uredno podrezane) nokte. Ne razumijem potrebu nanositi lak na nokte i pustiti da isti s vremenom sam otpadne. Rezultat u međuvremenu nije baš lijep. Nokti izgledaju kao šahovnica, komadić fali, komadić ima... Žene, ili izgledajte prirodno, ili održavajte taj lak urednim.

I naravno da je vanjština nebitna kad je nutrina na mjestu, ali i način na koji se predstavljamo govori o nama. Ipak je tako. To me podsjetilo kad sam (puna nade) zvala sestru u shopping da zajedno pogledamo zlatne sandale koje sam gledala za jedan pir. I pokažem ja njoj, a ona meni: "Ajme, seko, grozne su!". I izađem ja van, sva pokunjena. I odemo na pir, ja se pojavim u crvenoj haljini i zlatnim sandalama. Kupila sam ih. Ipak. I seka mi je rekla: "Good for you!". Možda imaju previše materijala, i previsoku i pretanku petu, ali meni se sviđaju. I to mi je jedino bilo bitno. (Možda je tako i onima koji nose ljetne čizme, a koji gledaju mene kako nabadam u štiklama i misle si: "Vidi jadnice u onim peturinama", haha.)
Izgleda da je sve u očima (da ne kažem glavi, ili predrasudama) promatrača. ;-)

Ps. pasalo mi je pokazati u ovom postu i svoju humorističnu stranu. Samo zato što radim na sebi, nisam zato umrla (živjela zajebancija).

Nikad dosta priča s plaže :-)

Oprema za odlazak na plažu se drastično smanjila! Ne nosimo više čamce, hrpe igračaka, dodatnu robu, pelene, dudice.
Sad nosimo samo:
- Ruksak prepun ručnika, igračaka, masku za kupanje, peraje, voće, tri boce vode, kekse, sendviče ili pohano meso.
- Torbu s kremama za sunčanje, pareom, rezervnim kupaćima, stripovima, knjigama, još igračaka, mobitelom i kunicama za trampolin, kavu, sladoled.
Sva sreća pa imam razvijen sistem i nije mi problem u nekoliko minuta potrpati nas za plažu. Godine iskustva. Ništa nije teško kad znam da nas čeka Sunce, more, uživanje. Totalno sam žena od mora. I djeca mi. Zdravi smo, i plaža nas čeka. Vjerujte mi, svi problemi su mali ko kikiriki. No sikiriki.
Ali, da ne bi bilo zavaravanja… riječ mama se čuje cca 800 puta (od moje vlastite djece, tuđu ne brojim).
Mama:
- Gdje mi je maska
- Gdje mi je Garfield
- Daj mi dvije kune za igranje formule
- Ajmo se kupati
- Ajmo igrati picigina
- Gladan sam/ne bih to, ja bih hamburger
- Žedan sam (sva sreća voda prolazi kao najbolje piće)
- Ja bih sladač
- Kaka mi se
- Dosadno mi je
- Kad se budemo vozili mogu molim te, malo igrati igrice na mobitelu
- Ja bih na trampolin
- Hladno mi je/vruće mi je
- Brat me ugrizao/gurnuo/poprskao/pojeo zadnji keks/smijao mi se/rugao mi se/uzeo moje mjesto/stao na moj ručnik/gleda.
Ništa mi ne smeta!
Nekad kažem: "Dečki, ruka ruku mije, ako me sad pustite da na miru popijem kavu deset minuta, onda ću ja s vama ići igrati picigin". Prvih 3 minute me naravno ometaju, onda se ja uozbiljim, i fakat me puste malo na miru.
I mogu oni meni sto puta vikati mama ovo, mama ono… kad se mi na ovim vrućinama iskobeljamo iz hlada i utoćamo u toplo more…. Svi problemi su mali ko kikiriki.
I zahvalna sam do neba što živim tu gdje živim, pa mi je za odlazak na plažu potreban samo auto (dragi moj krš), malo benzina i džeparac za sladoled i kavu. Nije me briga za gužvu, ciku, viku, turiste, cijene… Nekako sve prilagodim sebi. Jedino što me iznervira i na što reagiram je ako netko ostavlja smeće na plaži, to uglavnom i kažem: „Oprostite, ispalo vam je nešto“, a u povratku djeca i ja imamo običaj odbačene papiriće i slično pokupiti i baciti zajedno s našim smećem.
Smeta mi i kad se netko gura, stavlja svoj ručnik preko moga, blokira put da se ne može proći… ali i to sve manje, uglavnom se nasmiješim i idem okolnim putem.
Ali ovo moram napisati. S djecom sam prošlu nedjelju došla na more kasnije nego inače, negdje oko 13 sati, i tu za nas u obzir dolazi samo debeli, prirodni hlad. I stoga smo i išli na plažu za koju znam da takvog hlada ima dovoljno. I nađemo super mjesto. Za cca 5 ručnika. Stavim ja naša dva, i krenem skidati djecu, i mazati ih kremom za sunčanje. I u tom trenu na metar i pol udaljenosti od mene, debela Bosanka s njemačkim naglaskom (da se netko ne bi vrijeđao, pol daljnje familije su mi Bosanci s njemačkim naglaskom) kaže: „Vidi ove, sjela je na naš plac, pa to smo mi platili, kako može tako?“. A ja si mislim: „O kome ova priča, o meni? Ma, ne. Bo?“.
I u to, kraljica majka Bosanka iznervirano zove svoja tri mlađa muškarca (sinove, zetove, something), i kaže: „Tu sam ja htjela staviti svoju ležaljku, prije je tu stajala moja ležaljka“. I dođoše meni tri momka kršna, hodajuća izložba fudbalerki, pivskih stomačina i ogromnih privjesaka na polumjesec i zvijezdu (isti efekt bi imao i križ, ili bilo koji drugi znak od 30 centimetara, da, da, 30!!). I kažu oni meni: „Vi se sad morate maknuti jer mi smo taman htjeli staviti svoje ležaljke. Mi smo te ležaljke platili, i to je naše mjesto".
A ja podignem glavu, i ljubazno odgovorim: "Oprostite, ali prije nego smo se smjestili, provjerila sam, i nije bilo nikakvih stvari. Mi smo se smjestili na prazan dio plaže, tako da se nećemo maknuti.".
Cijelo vrijeme i dalje sjedim i mažem dječicu. Njih trojica stoje 5 centimetara od naših ručnika i gledaju nas s visoka.
A "gospodin" s privješčinom će meni na to: "Makni se, to je naše mjesto".
I u tom trenu moj stariji se skupio uz mene i potiho počeo plakati i govoriti: "Mama, molim te, ajmo se maknuti".
Jao. Najslabija točka mene, napada me jer sam ja nejaka sama ženica, i dijete mi je rasplakao.
I ustanem se, i kažem: "Vi ste platili ležaljku, koju ste mogli staviti bilo gdje. Ja vam nisam kriva što niste zauzeli ovo mjesto ranije, već smo to mi učinili. Ovo nije vaša privatna plaža na kojoj imate koncesiju, već je plaža javna, i stavila sam svoje ručnike na slobodni nezauzeti dio javne plaže, stoga ponavljam da mi ne idemo nigdje. A vi ste jako hrabri (i tu sam značajno podigla glas i počela mahati rukama, ok, mrvicu sam izgubila kontrolu), kad vas trojica muških dolazi ovako tjerati mene, samu s djecom. Šta je? Mislili ste da ćete me lako otjerati jer sam sama s djecom. Je li to način? Je li se tako ponaša prema ženama? Djecu ste mi prestrašili svojim ponašanjem, a uopće nema potrebe za svim ovim."
Oni su ostali paf. Ustuknuli su sva trojica za jedan korak, i onda je najmlađi od njih, kralj fudbalerki rekao: "Sad ćemo zvati onoga što nam je prodao ležaljke, pa ćete vidjeti".
A ja njemu: "Molim vas zovite, pa ćete vi vidjeti. Zovite i policiju, ja ću je ionako zvati ako se odmah ne maknete od nas."
I maknuše se sva trojica, nakon što su ispucali prijetnju "mi smo jaki muškarci, a ti nejaka ženica, mič se", prijetnju "zvat ćemo malog od ležaljki". Pogledali su me kao da sam im ogrebala auto i udaljili su se, na dobrih 10 metara razlike, ali cu nas nastavili promatrati.
U tom trenu sam sjela, utješila djecu, i objasnila im da nekad u životu, kad nam je nešto posebno važno, moramo se zauzeti za to, za sebe. Da je mama u pravu, ali da nije bitno tko je u pravu, nego da je nama posebno važno da smo u hladu, i da zaista nismo zauzeli ničije mjesto, a taj hlad nam je bitan i zato se mama zauzela. Da nekad u životu treba budale pustiti da odu (učim ih da postoje loši ljudi, koji su zbog lošeg odgoja, društva i prije svega, vlastitih odluka, odabrali biti loši). Ali da su ove budale rasplakale moje dijete, a mama je tu jako osjetljiva, a i da se tako ne smije ponašati prema ženama.
I u tom trenu, trenutak topline, pobjede dobrote nad glupošću (kojoj smo svjedočili, i kojoj se ni ja nisam othrvala), jer je kraljica majka Bosanka pogledala mog starijeg sina koji se privijao uz mene i smirivao suzice, i rekla: "Ajde, nemoj, neće tebe nitko".
:-)
Brzo se gospođa uozbiljila, ali taj trenutak je bio sjajan.
Ostatak dana smo proveli mirno.
Ps. mali od ležaljke se nije pojavio! haha.

Teorija o bazenima ili "koliko dugo mogu trpjeti"

Pozdrav svima!
Nakon dugo godina, evo me opet na naslovnoj stani bloga - hvala im. Vjerojatno je to i razlog zašto je toliko puno vas bilo ovdje u zadnjih tjedan dana. Hvala i vama! Svima koji dijelić svog vremena posvetite riječima koje ovdje nabacujem. Te riječi za mene imaju veliko značenje. Znače mi slobodu. Znače mi povezivanje s ljudima koji, kao i ja, imaju potrebu pismeno se izraziti. Koji kad se pismeno (ili na drugi) način izrazimo, samim činom izražavanja, postajemo još slobodniji, a u neku ruku i pametniji. A onda kad vidiš da negdje postoji još ljudi kao ti... nekako ti je drago. Neobjašnjivo je to kako nam osjećaj čopora daje sigurnost, ma koliko mi radili na tome da smo samostalni i samodovoljni.

Što se tiče "rada na sebi", to je nešto što se uvijek isplati. A kako je nekad teško. Ali kad jednom kreneš putem informiranja i znanja, nema povratka. To je kao kad naučiš sve štetne sastojke kremi za sunčanje. Užas! Više nikad ne možeš kupiti niti koristiti većinu krema. Nađeš se u situaciji da ili biraš najmanje štetne, koristiš prirodne kreme i ulja, ili ideš na more ujutro i navečer i ne mažeš se. Tako je i sa samorazvojem. Jednom kad postaneš svjestan sebe, nema povratka. Ali treba doći na to da želiš "čeprkati" po sebi, boriti se s tim, biti bolji, ostvarivati svoje želje... Lakše je izvaliti se na kauč svaki dan nakon posla, gledati televiziju i ne biti svjestan ničega, ali po koju cijenu? Ja je nisam spremna platiti. :-)

Ok. Bazeni. Svaki put kad sam iznijela ovu svoju teoriju nekome, to je redom izazvalo salvu smijeha, da bi nakon nekog vremena, ti ljudi počeli upotrebljavati upravo moje izraze. Iskreno, cijela ova priča s bazenima i je počela kao zajebancija. Ova moja teorija je počela kao šala: "Puni ti se bazen". Ali fakat ima nešto u tome. ;-)
Znači. Imam dva (mentalna) bazena, vezana za osobe koje čine moj život. Oba se pune lijepim uspomenama, zajedničkim događajima, svijetlim, tirkiznim i modroplavim nijansama sreće. I oba se pune tamnosivim nijansama za one ružne situacije koje ostavljaju trag u nama. Lijepe uspomene čine bazene prekrasnima. Ugodnima. Onakvima da želiš bućnuti se u taj bazen, ili ga satima promatrati i uživati u ljepoti sunčevih zraka na tirkiznoj površini. Lijepe uspomene i sreća koja iz njih izvire uvijek drže razinu vode u bazenu istom. Nema velikih oscilacija u razini vode. Samo ista nijansa sreće, tirkiza i mira.
Ružne uspomene zatamnjuju boju bazena... i pune ga. Što je više ružnih uspomena, to je boja bazena tamnija, i diže se razina vode. Nije problem kad se dogodi nešto ružno, što nas povrijedi. Zato jer je bazen toliko sretan, tirkizan i miran, da to malo sive nijanse nema snagu. Izgubi se u plavetnilu. Ali u nekom trenu, kad ljudi promijene obrazac ponašanja, i počne prevladavati siva nijansa, voda u bazenu se uznemiri, promijeni. Nije više tirkizna, i podiže se njena razina. Postaje nemirna, siva, i sve je bliže rubu. U nekom trenu bazen se može preliti. Tad ružne uspomene, osjećaji i ponašanja prevladaju, i trajno promijene strukturu bazena, na način da on iz privlačne oaze mira i opuštanja postane nemirna, pljuskajuća voda koja svojim tamnim valovima moči i ruši sve oko sebe.
U tom trenutku nema povratka. To je bazen koji se ne može isprazniti. Može se samo zaboraviti na njega, maknuti se od toga, ne popustiti pred crnilom i nadirućim valovima, promijeniti okruženje i pronaći novi bazen, nove ljude i uspomene kojima će se puniti.
Rekla sam da postoje dva bazena.
Prvi je onaj koji je rezerviran za ljude koje je bezuvjetno volim. I taj bazen je uvijek iste razine. U njemu je boja uvijek tirkizna, i to je najsretniji, najmirniji bazen u svemiru. Bazen apsolutne sreće i zadovoljstva. U njemu se nalaze uspomene za samo nekoliko ljudi. Prva je bila moja sestra. Sad su u njemu moja djeca i moja nećakinja. To su ljudi koji imaju moju bezuvjetnu ljubav, i štogod učine, tako će biti dok postojim.
Drugi bazen je za ljude koji su mi bitni, koje volim, ali ne bez očekivanja. Neke od njih volim apsolutno i bez zadrške, ali ne mogu reći da nemam očekivanja od njih. Roditelje neizmjerno volim, ali imam od njih očekivanja. Nije bezuvjetna ljubav stoga. Muž. Volim ga, ali njegov (sve tamniji) bazen nije bez očekivanja. Prijateljice. Volimo ih, ali ipak od njih nešto očekujemo, makar se uvijek radi i o odnosu davanja i primanja, nije bezuvjetno.
Svaka osoba u mom životu ima svoj bazen. I s obzirom na količinu odanosti i ljubavi koju i sama svaki dan ulijevam u uspomene koje čine moj život, okružena sam tirkiznim, mirnim i sretnim površinama. Svako moje davanje pojačava tu smirenost.
Ali u životu sam imala nekoliko situacija gdje su mi se prelijevali bazeni. I tako sam to i prihvatila. I prihvatit ću i ubuduće ako je tako suđeno. Vjerujem da imamo utjecaja na svoje sudbine, ali da neke stvari treba pustiti da se dogode kako moraju. U ime mira, sreće i života onakvog kakav treba biti. Još moram napredovati i doći do toga da se ne moram i ne mogu u sve petljati, i forsirati situacije. To mi je najteže. Uvijek mislim da mogu još nešto napraviti, najteže mi je pustiti da nešto bude kako treba biti. Nekako se protivi mojoj naravi. Ali učim se... Pomalo...

O zahvalnosti, ili kako mi je sestra (opet) promijenila život

Znači, imam mlađu seku. Oni koji su me čitali i prije (a blogiram od 2007) znaju da mi je važna. Ne samo zato što mi je sestra. :-) Čudno mi je opet biti nova na blogu jer nekad sam tu bila "doma", where everybody knows your name... što se dogodilo s tim ljudima? Neki su mi bili jako dragi. Gdje ste, prijatelji stari? No, da ne zvuči kao borbena :-), idem dalje na temu.
Znači, mlađa sisterica, slična meni, a opet tako različita. U početku ove nove situacije u kojoj se nalazim, pokazala je iskreno i toplo razumijevanje za težinu i teret koji sada nosim. Ali ništa nije rekla. Samo da sam joj važna i da napravim da meni bude dobro. Jednu stvar mi nije mogla prešutjeti, ipak. :-)
Pitala me ovako: "Koja je glavna razlika između tebe i njega"?
Mislim da mi je iz pogleda očitala da nemam pojma na što misli.
Pitala je dalje: "Ok, koja je glavna razlika između tebe i većine ljudi? Koja je tvoja najveća snaga?".
Ok, vrtim okicama. Moja najveća snaga... To sam prošla na psihološkim radionicama koje sam imala u sklopu HR-a... Odgovaram joj: "To je snaga. U mom slučaju, moja temeljna vrijednost je snaga, da mogu preživjeti sve".
Sestra mi uzvraća: "Da, ali to nije ono što te čini ovako pozitivnom, seko! To je zahvalnost! Ti si tako zahvalna. Tebi je, seko, sve lijepo. Uživaš u lijepom danu, u hrani, u obitelji. Vidiš prave vrijednosti i uživaš u njima.".
Pogledala sam je kao da je Isus, Buda i Hari Krishna u jednom. "Misliš?"
Kako je pametna ta moja sestra...
I od tog dana, pronašla sam još jednu snagu. Odnosno, očito sam je i prije imala, ali sad sam je imenovala. Zahvalnost čuda čini. Umjesto da plačem radi tuđe nezahvalnosti i spoznaje da se teško može natjerati na to, iako vjerujem da pokušava, ja sam zahvalna. Na ovoj predivnoj djeci. Na svom poslu (jej, napokon!). Na mojim prijateljicama. Na ovoj mojoj divnoj obitelji. Imam najgenijalnije roditelje u svemiru. Sestru koja je je očito stara duša (iako ja ne vjerujem u to, ali da vjerujem, to bi bilo tako, haha!). Na neke dane kosa mi super izgleda! Obožavam ovaj kraj i zemlju u kojoj sam rođena. Sretnica sam što si mogu priuštiti kupiti voće u obližnjem marketu i uživati u njemu s djecom (i pritom se većinu vremena ne opterećujem s količinama kemikalija koje u svemu jedemo :-) ). Itd. Itd. Popis ide unedogled. Hvala Bogu!
Tako da na dane kao što je ovaj, zahvaljujem svojoj sestri što me podsjetila da je pozitivno razmišljanje i življenje moćna stvar.
Malo sam pospana, pa ću ostatak inspiracije sačuvati za neki sljedeći post. :-* svima koji me čitaju.